Falkuša. Blog koji često mijenja ime.

Danas je onaj dan na poslu kada ne mogu sama sa sobom. Niti s bilo kime drugim. Ne mogu progovoriti. Dobro je bilo dok sam imala kratkoročnih poslova za završiti pod odmah. To nekako ukloni budalaštine iz glave...

Ali sada mi se plače i rado bih ispričala nekome kako se osjećam, a nemam kome - a kome bih i imala, ne mogu, jer ne mogu ljude kojima je jednako teško ili još i teže dodatno zamarati. Pa sam, eto, tužna. I bole me leđa. To baš i nije ništa novo, ali svakodnevno iziskuje ogromnu količinu energije da se izborim s time - pored svega ostalog.

Sada idem malo plakati u wc.

Posljednjih mjeseci sam odlučila promijeniti se. Učiniti nešto za sebe. Smršati.

I jesam. Stigla sam gotovo na pola puta. I onda me poklopila ova zimska težina, vrijeme u kojem načinjm svoje posljednje zalihe serotonina i dalje ga crpeći nesmanjenim intenzitetom.

Prije bih se natrpavala čokoladom. Sada to uradim jednom sedmično. S više proteina, a manje šećera. Ali i dalje se bazira na čokoladi.

Ovih dana mi to baš i ne zadovoljava potrebu za grešnim zadovoljstvima razdraganog nepca... poželjela sam fondue. Umakati kockice kruha u najdivniji topli sos od sira. Uživati u svakom končiću okusa... s tim da bih ja umakala cvjetove svježeg karfiola i stručiće celera. Ali nema veze, fondue je i dalje tu...

I onda se sjetim da nemam samozagrijavajuću posudu za fondue.

I dok ćutiš

prešućuješ istinu

ja je napipam u mraku

pitam te...

a ti je zatim

porekneš.

Pitam se

koliko mogu biti

snažna

koliko ti se mogu

davati

prije nego me nestane.

Nema ni tuge

da otopi

moju bol

da utopi

ovu glupu

napuštenost

koja se spustila

na me.

Boli me vala i za Deda Mrazom.